Narodna vjerovanja i narodni običaji u Hrvatskoj

Dok se ranije pokojnika sahranjivalo uglavnom istoga dana u kojem je smrt nastupila, važeći zakonski propisi danas nalažu da treba proći minimalno 24 sata od trenutka smrti do sahrane. Iz ovoga je vidljivo kako su se nekada ljudi, bojeći se smrti, nastojali čim prije riješiti posmrtnih ostataka, a njihov je strah pratio i cijeli niz nepisanih pravila koja su se pri tom morala poštovati. Iznimka su južni krajevi Hrvatske u kojima se tijelo pješice nosilo na groblje sljedeći dan, a obitelji se dolazilo izraziti sućut nekoliko sati nakon što su izgubili svoga člana. Uz pokojnika se i bdjelo cijelu noć u skladu s vjerovanjem da ga se ne treba u mraku ostaviti samog. To je, ujedno, bila i prilika susjedima i suseljanima da se oproste od umrlog te se zajedno s ožalošćenima prisjete njegovog života. Kako su se ovakva druženja odvijala uz hranu i piće, najčešće bi pod utjecajem vina ili rakije postala vrlo opuštena pa se o pokojniku pričalo kroz anegdote i šaljive zajedničke zgode. U takvim se situacijama smijeh nije smatrao neprimjerenim budući da se vjerovalo kako je pokojniku uz veselje lakše napustiti ovaj svijet. Vrlo je bilo važno da što veći broj ljudi pohodi kuću, a ova društvena obaveza nije vrijedila samo za trudnice i malu djecu.

Odmah po nastupanju smrti ukućani su oblačili crninu te puštali sve životinje iz kuće. Umrloj osobi nakon pranja bi se navukla svečana odjeću i nove cipele ili opanci, a djecu i mlade oblačilo bi se najčešće u bijelo. Ženama bi se raspustila kosa i ukrasila cvijećem. Tada bi se ruke skupile na prsima, u njih bi se stavila krunica, a veći dio tijela prekrivalo se bijelom tkanicom. U Dalmaciji se tužni događaj obilježavao paljenjem svijeće u kući i zatvaranjem škura na vratima. Na domu pokojnika izvjesila bi se crna marama koje je ostajala mjesec dana nakon čega se skinula te su se škure mogle ponovo otvoriti. Kako su ljudi najčešće umirali u kućama, često se prilikom iznošenja tijela u svrhu pokapanja pazilo da ono bude okrenuto nogama prema naprijed, a pratilo ga je prolijevanje nečiste vode, bacanje kamenčića ili razbijanje posuda nakon mrtvaca. Dok su neki lijes spuštali na prag 3 puta prije izlaska, u drugim je dijelovima Hrvatske to bilo najstrože zabranjeno kako mrtvac za sobom ne bi povukao još nekog člana obitelji. Zbog istog su ga razloga znala koristiti stražnja vrata kuće. Za razliku od južne Hrvatske, u Slavoniji bi se po iznošenju tijela otvorili svi prozori i vrata kako duša pokojnika ne bi u njoj ostala. Iz istoga su se razloga sve posude okretale naopako, kao i stolci i klupe. Metla s kojom bi se kuća nakon toga očistila obavezno se bacala, jer je smatrana nečistom, jednako kao i svi predmeti koji su bili u direktom doticaju s tijelom, a s kojima je bilo povezano neko praznovjerje, poput kolijevke u slučajevima kada je umrlo malo dijete. Kako domaće životinje pokojnik ne bi povukao sa sobom u smrt, one su se u mnogim krajevima Hrvatske znale pustiti iz svojih nastambi do završetka sahrane.

Zanimljivo je i da u je u pojedinim mjestima u Hrvatskoj, kao na otoku Hvaru, djeci bilo zabranjeno prisustvovati sprovodu, a u Konavlima i ženama. Neka slavonska sela pratile su pokojnika do groblja pjesmom djevojaka, dok su rođaci klečali pokraj vrata, molili i bacali kamenčiće za lijesom. Svi koji bi susreli pogrebnu povorku također bi kleknuli. Uobičajeno je bilo da povorku nadopunjuje pogrebna crkvena zvonjava. Narikače su stoljećima bile djevojke i žene koje su pokojnika glasnim oplakivanjem ispraćale na drugi svijet. Ovaj običaj najdulje se zadržao u Slavoniji u kojoj se moglo vidjeti četiri ili šest djevojaka kako sjede na lijesu i rone suze. Međutim, prilikom ukopa ničije suze nisu smjele pasti na grob kako mu zemlja ne bi bila preteška, odnosno kako nešto od živih ne bi dodirnulo umrlog što se smatralo lošim znakom. Žene u Dalmaciji koje nisu pokapale člana svoje obitelji, na sprovodu bi svojim pokojnicima preko umrlog znale slati glasne poruke, jadati im se ili ih moliti za nešto. Mjesta počivanja do groblja na kojem je povorka zastajala 2 ili 3 puta označavana su kamenjem, a čini se da se to radilo zbog vjerovanja da se duša pokojnika malo odmori. Moralo se točno znati kuda oni prolaze, jer zbog praznovjerja umrla osoba nije smjela preći preko polja niti kroz stado. Trudne žene morale su ostati u kući kako se nešto ne bi dogodilo plodu. Naime, duboko je bilo ukorijenjeno vjerovanje da smrt donosi i neplodnost. Do groblja se nitko nije smio osvrtati uz obrazloženje da bi u suprotnom netko drugi mogao ubrzo umrijeti. Suprotno ovom, u nekim su se krajevima pred povorku iznosila bolesna djeca u nadi da će njihov bolest preći na pokojnika.

Što se prijevoza posmrtnih ostataka tiče ona su se najčešće nosila u zatvorenom drvenom sanduku ili na posebnim nosiljkama koje bi se uništile nakon ukopa. Njihov izgled i izrada ovisili su o društvenom statusu pokojnika. Za prijevoz su se koristile i kočije te zimi saonice. U Slavoniji je dugo bio običaj da se samo oženjene osobe vozi kolima, dok se sve koji nisu sklopili brak nosi. Djevojke su često nosile umrle djevojke. Naravno, ponekad se od ovih običaja odstupalo u slučajevima velike udaljenosti između kuće pokojnika i groblja, a posebna su pravila vrijedila za prijevoz i pokapanje djece, kako one krštene, tako i nekrštene. U nekim selima se u znak tuge simbolično skidao jedan kotač s kola na jedan dan, i to desni za muškarca, a lijevi za ženu. Osobe koje su preminule od svoje ruke bile su odvojeno pokopane. Sav alat koji se koristio za ukop kao i zemlja nisu se smjeli unositi u kuću jer su smatrani nečistima. Oni koji su nakon ukopa dolazili izraziti sućut ukućanima, morali su često otresti cipele vani ili ih skinuti, dok je u rjeđim slučajevima zemlja s grobnog humka smatrana zaštitom protiv zla pa se manja količina namjerno stavljala u kuću kako bi štitila ukućane.

Za umrlima se oduvijek tugovalo u crnini, a dužina nošenja crne odjeće ovisio je o dobi preminule osobe te o srodstvu s njom. Najduže se žalovalo za mlađim osobama (supružnikom, djecom, sestrom, bratom…) te se u tim slučajevima crnina nosila do dvije godine, a ponekad i cijeli život. Žene bi vrlo često bile u potpunosti odjevene u crno te bi na glavi nosile crnu maramu, dok su muškarci imali neko crno obilježje poput crne trake ili crnog dugmeta.